Rajlovačka kapija (1)

Jutros sam ponovo sentimentalan, osjećaj tuge se uvlači u mene, sjećanja naviru i onda pišem, pišem... Riječi izlaze iz mene ali ne i tuga... Sjećanja naviru jedna za drugim kao aveti prošlosti, progone me, ne daju mi naprijed... Slike djetinjstva, siromaštva ali lijepog, ah kako sam željan tih bijeda iz prošlosti, rado bih ovo što imam mijenjao za te dane, kad bi se moglo Bože... Budio bih se uvijek u pola pet ujutru, tada je moj stari odlazio na posao, Tehnograd firma -gradjevina, pitao sam se tad odakle mu volja da tako rano ustaje i ide raditi - nisam razumio... Često je galamio što poderem troje čizme za jednu zimu, sutajući kamenje jer nisam mogao kupiti loptu...Ah kad vidim sad moje sinove kako imaju pet lopti i sve stoje na balkonu... Kad bih mogao jednu ukrasti pa je poslati onome što je patio za njom prije tridesetak godina... Sa šesnaest odlučiše da me šalju u pitomce, šta sam ja znao šta je biti u vojnoj školi, biti stariješina, vojno govedo, znam samo da su mi govorili dobićeš posao i pare čim završiš školu, plus besplatno školovanje-dovoljan razlog da mi kupe nove patike jaknu i par krpica, naprave ispraćaj sa muzikom i nadjoh se pred onom kapijom, kapijom koja nije samo kapija nego nešto više, puno više... znam da sam zbunjen stajao pred njom, imao sam pomiješan osjećaj straha, treme ali i osjećaj da činim nesto posebno, veliko...(NASTAVLJA SE)...