Rajlovačka kapija (2)

Skupih snage prodjoh, nadjoh se unutra, upao sam u novi svijet, taj osjećaj sam stvarno imao uvijek ponovo kad bih se vraćao u Rajlovac, čak i od kuće sa raspusta osjećao bih neko olakšanje kad bih ušao u naš Rajlovac, koračao lagano kroz drvored u pravcu platoa, kao nekog svetišta, mjesta gdje se okupljaju različiti i postaju slični... Prvi dan me ostrugaše ko ovcu, dodijeliše uniformu koja me stezala i nervirala i uvedose u sobu. Tu se upoznah sa cimerima, znam pravili smo se svi važni taj prvi momenat (dječija posla). Prvu noć šta sam pomislio, ma ne, vraćam se, nije ovo za mene... Ali prvo jutro kad vidjeh postrojeno onoliko pitomaca na platou, upitah se jesam li ja slabiji od njih, kako oni svi nisu kod kuće već? I krenulo je dan za danom, kao ljubav, kao opijum, kao stara zaboravljena navika jednostavno čovjek sraste sa nečim i ne može bez toga. Shvatio sam ovo je moj novi dom, porodica familija... Bio je lijep osjećaj kad te u toku dana pozdravi stotine osoba, nisi sam, svi te znaju i ti sve skoro znaš, nevjerovatno mi je samo jedno - da me komandant klase ACO SAVIĆ zove prvi dan sa par stotina metara mojim imenom, dan danas tu zagonetku nisam uspio riješiti... Imao sam tu sreću što sam bio u sobi koja se zvala svinjac (ne znam zašto) kad sam bio musliman, šalim se... Zajedno sa Sašom Božić, Vladom Avramovićem i Draganom Kojićem... U takvoj postavi nikad nije bilo dosadno, i zato su i stariješine često kod nas navraćale...(NASTAVLJA SE)