Evo me danas moje cure ostavise samog, da malo meljem mozak (tako one zovu neke moje faze), pa sjedim na balkonu, gledam nebo i prekrasan zalazak sunca.To me asociralo na jedan poseban zadarsko rajlovacki zalazak prije 20 godina pa odlucih: svi ste vi prekrasni dio mog zivota te smatram da ne grijesim ako i svoju tugu pozelim podjeliti s vama. Ova fotka je nastala prije par dana na povratku s otvorenog mora iza Dugog Otoka kad smo nakon tri dana potrage izvukli mog prijatelja instruktora i studenta skupa s avionom s dubine od 67 metara. Pokusavam posloziti neke stvari i objasniti ih sam sebi. Uvijek sam bio dobar i uvjerljiv kad su drugi u pitanju, al' mojoj glavi trebaju neki jaci argumenti. Puno je tih zasto, a odgovora sve manje. Odustao sam (na vrijeme) od toga da promjenim svijet na bolje, sad mjenjam sebe da probam uzivati u njemu. KAKO??? Znam jedan od nelosih recepata. Budi sebican gad i radi sve da udovoljis sebi. I bih sretan kad otkrih taj put. Probah tako zivjeti nakoliko dana i bi ponosan kad shvatih da to nije moj put. Moj put je neki tezak i bolan, posten i iskren. Moj put je RAJLOVACKI. I raduje me sto na njemu nisam sam, znam da imam vas i zato vam HVALA.
Zauvjek vas, Janko
11.8.08
ne uzmite mi za zlo
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
12 comments:
Drži se Janko znam kako ti je
Janko,zivot je ono sto mora biti,a nije ono sto zelimo.Sve su to iskusenja na putu do kraja.Pozdrav!
Dragi Janko, znam da ti je tesko ali ti zelim da nadjes utjehu i smiraj u cinjenici da je sve sto nam se desava rezultat balansa prirode. Garancija nema i po zavrsetku nase misije ovdje, odlazimo i sa nasim malim udijelom odrzavamo ravnotezu u sistemu. U teskim trenutcima pomagalo mi je da se usresrijedim na drage mi ljude i na planove za buducnost. Jedino sto nam je zagarantovano to je ovaj trenutak i trebamo teziti da ga ispunimo ljepotom zivljenja. Iako propracena dirljivom ispovjesti i tuznim gubitkom, fotografija odaje snagom, ljepotom i istrajnoscu. Zelim ti svu snagu prirode da prebrodis teske trenutke.
Fini Janko!
Vidis da sam imao pravo kada sam te oslovio s "fini".
Zao mi je da si izgubio drugara u avionskoj nesreci.
Drago mi je da to nisi bio ti.
Nadam se nasem vidjenju cim prije.
Adio mestre
Možda trebamo samo ponekad zatvoriti oči i pustiti srcu da nas vodi. Onom unutarnjem glasu koji možda točno pravi put zna...
Dopusti da podijelim tugu s tobom.
Ostavio si me bez rechi ovim sto si napisao. Trazim ih po glavi sta bih ti napisala, tek da znas da i sto se tiche mene nisi sam, ali ih ne nalazim jer bih na ovako nesto najradije cutala i gledala u to plavo more.
Ponekad se sa hiljdu reči ne može reći ono što se sa ćutanjem može i zato ću ja ćutati a ti ćeš me čuti i razumeti.Sklopi oči ,ćuti i pusti da talasi šume .Nemoj se nadati da će rana nestati ona će zarasti ali ožiljak ostaje ali to je najmanje što za prijatelje možemo podneti.Budi sretan što si blagosloven da osetiš tuđu bol jer tako prijatelji i dalje žive kroz tebe ,a ti diši duboko i znaj da nikad nisi sam.Hvala što si dopustio da podelim ovo sa tobom.Fotka je sjajna , povod je tužan ali to možda još više doprinosi njenoj lepoti.
Nemoj ni pomisljati na to da se ti mijenjas,jer onako kako ti razmisljas trebali bi svi i onda bi svijet drugacije izgledao!!!
Bilo mi je zadovoljstvo popricati s tobom.
Janko suosjecam s tobom,znam kako je izgubiti prijatelja na slican nacin...i naseg klasica Tonija,kada smo ocekivali da se ukljuci u nas blog prije par mjeseci zadesila je slicna sudbina...neka im je svima laka zemlja i pocivali u miru !!!
Iako te neznam iz Rajlovca bio sam tamo i znam tugu. Avijaciska je tuga posebna. Mozda zbog toga sto sam cuo i ucio od nasih avijaticara da je pilotski poziv rizican ali velicanstven. Kad sam prvi put stupio u kabini DC 10 na putu ka Australiji u mom ranom detinjstvu moja je mama rekla pilotu da nikad nebi zelela imati sina za pilota jer je to opasna profesija. Ali ja od tada nisam nikad zeleo nista drugo i to je deo sto me je i doveo u Rajlovac. Kad je nas Makedonski predsednik Boris Trajkovski poginuo u King Air'u oboje pilota su bili veterani JNA. Oni su uzeli svoj prvi let, prvi vazduh, prvu ljubav u Mostaru. Oni su znali Mostarski aerodrom i terene oko Mostara kao svoju dusu. Ipak, tragedija je oduzela njihove zivote. Ne postoje razlozi, samo sudbinska veza izmedju nas, neba i zemlje. Piloti znaju vise od drugih koliko je mrljiv i lomljiv zivot, mozda zato oni zive sa puno elana i energije, radujuci se svakim danom svog zivota. Zato ih mi volimo, oni su deo nasih snova. Zao mi je za tvog prijatelja i puno saucesca i razumevanja od mene i mislim svih nas na blogu.
Janko ostavi tugu i setu po strani,jer zivot je kratak i treba ga ziveti.Ponekad bih zapao u depresiju kao i ti,ali bih spas nasao u ono malo drugara koje hvala Bogu jos uvek imam i u filozofiji,jer ona je majka mudrosti.Nismo mi krivi sto smo takva generacija kojoj su se na zalost desavale mnoge lose stvari,dobro je da smo pored svega ostali normalni.Samo napred druze i idi za onom poslovicom STA ME NE UBIJE,UCINI ME JACIM.Pozdrav
Show must go on....bez obzira na sve, dobre ili lose stvari zivot ide dalje...i Adam je u pravu, ono sto me ne ubije ucini me jacim!!!
Post a Comment