S K I J A NJ E D I O 3

Bilo je to jedne godine na brdovitom balkanu u kojoj smo bilo prilično bezbrižni.
Uživali smo u skijanju na Jahorini.
Podijelili su nas u grupe prema skijaškom znanju, a grupa je poredana po visini učenika i imala je oko 20 osoba.
Oni najbolji lutali su sa prof. Čegarom po cijeloj Jahorini.
Mi ostali dobili smo vođe grupa koji su više vodili računa da ostanemo svi živi i zdravi već bilo što drugo.
Zapravo je to bilo ispravno obzirom kakvi smo, neki od nas, bili.
Slijedeće iskustvo je primjer koji potvrđuje prije napisano.

Vođa grupe AM bio je jedan fini kapetan.
To je onaj isti kapetan koji je spasio život Stojanovskom kada se on zabio glavom u snijeg (priča s Stojanovskim objavljena je na blogu prošle godine).
Obično bi koristili dvosjed koji je polazio ispred hotela u kojem smo boravili.
Taj dvosjed išao je na sam vrh Jahorine.
Potom bi se spuštali u koloni u dionicama.
Kapetan je išao prvi i određivao početak i kraj dionice.
Na kraju svake dionice morali smo se poredati i utvrditi jesmo li svi tu.
Nakon toga bi krenuli na slijedeću dionicu.
I tako smo mi stigli do dijela staze koja prolazi kraj hotela „Partizan“.
Tu se nalazi jedna prijelomnica.
Neki od nas stalno su pokušavali voziti spust jer nam nije bilo zabavno voziti cik-cak spori „plug“.
Naravno da je to bilo teško izvesti.
Da bi vozio spust morao si čekati da oni ispred tebe odmaknu, a vođe grupe bili su na oprezu i pomno su pratili što se dešava iza njih.
Najbolja mjesta za budalaštine bile su upravo „prijelomnice“.
To je dio staze gdje se naglo mijenja kut pada.
Na priloženoj skici 1. možete vidjeti kako to izgleda.
Dakle tek kad se nađete na prijelomu vidite stazu koja je ispred vas i što je na njoj.
To znači da i svi koji su ispod prijelomnice ne vide što se zbiva iznad, prije nje.
Čak i kapetan ne može znati, što je dobro hihihihi.
Vođe grupa bi obično na tom dijelu staze završavali jednu od dionica.
Tu bi se sačekali svi iz grupe i nakon provjere prisutnosti krenuli bi niz tu veliku strminu.
Tako je bilo i s našom grupom.
Počeli smo se redati na desnoj strani staze u smjeru spuštanja.
Preko puta nas na lijevoj strani redali su se grupa „pitomih“ (tako smo mi „šrafcigeri“ iz všsr-a tepali pitomcima svih klasa, hehehe)
Oni su se već kompletirali i spremali da krenu dalje.
Na priloženoj skici 2. možete vidjeti kako je to izgledalo.
Mi smo čekali još 2-3 zadnja drugara iz naše grupe.
To su oni najniži drugari.
Jedan od tih zadnjih, najnižih, bio je Aleksandar Božinovski.
I tako mi stojimo, čekamo i slušamo kapetana koji se na glas više puta pitao gdje je taj Božinovski.
Već je kontao da mu se nešto dogodilo.
Stojim tako i gledam gore prema prijelomnici kad.....
Volio bih da slijedeće riječi mogu prikazati kao film ili bara fotose.
Božinovski se pojavljuje na prijelomnici brzinom koju i policijski radar ne bi mogao izmjeriti.
Obzirom da nije mogao vidjeti što se i gdje nalazi ispod prijelomnice nije mogao spriječiti katastrofu.
Bosanski Franc Klamer uletio je u poredane pitomce.
Slika praćena strašnim zvukovima udaraca bila je još strašnija.
Nastao je kaos.
Bosanski „božanski vjetar“ (kamikaza) povaljao je cijelu grupu pitomaca, a najmanje četvoricu prvih je izbio iz skijaških vezova.
Pali su poput kegli koje je pogodila kugla 10.
Naš kapetan i vođa grupe pitomaca vikali su kao opareni na Božinovskog, a sjećam se da su mu psovali tetku.
Čovječe, nisam znao da li da se smijem ili ne.
Zatim je naš kapetan popio nekoliko oštrih prigovora od kolege.
Ostali smo tu neko vrijeme dok se svi nisu pridigli.
Bilo je stenjanja, a kako i ne bi.
I danas mi je nije jasno kako to da se nije desila niti jedna teža povreda.
Moram priznati da sam se do današnjeg dana svaki put nasmijao na prisjećanje tog događaja.
Vjerojatno se i Božinovski nasmije, a i svi koji se sjećaju toga osim samih pitomaca.
Hahahaha

Adio svima