Rajlovačko Bijelo dugme

Naša prva oficijelna svirka je bilo takmičenje izmedju klasa, otpjevah TAMBURALO MOMČE UZ TAMBURU (uvijek se sjetim Klinca) pobijedismo i tako je otpočelo nezaboravno druženje, prijateljstvo koje traje i trajat će do kraja naših života. da se moglo sve to nekako snimiti, pa da pokažem to svojim sinovima... To su životne lekcije... Sjetim se Jahorine, kad MRKI (kap. MRKONJIĆ) obeća da dobijamo 2 dana odsustva ako odsviramo LIHNIDU do sutra, mi je odsviramo isto veče... Sjetim se kako je kutija od harmonike bila teška uvijek 5 kg više iako je harmonika na Mikijevom ramenu (u kutiji smo krili alkohol)... Sjetim se kako smo zasjenili na Brucošijadi jedan BOLERO, i druge grupe, odlaska u Rijeku par dana, nezaboravno... Pa u tom Rajlovcu se svaki dan nesto dešavalo ljudi, to je neka čarolija... U to vrijeme sam i ja vodio neku evidenciju, to kao gje smo svirali i koliko nas je osoba slušalo i došao sam do cifre sjećam se oko 50 000 ljudi (UZIVO), bez TV... Znači plus par miliona... Uvijek smo išli prije partizanskog filma, nedeljom hahaha... Bezbroj uspomena, mogao bih pisati danima... Plakao sam i pjevao na zadnjoj svirci, nakon toga sam vidio samo Krištu par puta u Bihaću, to je premalo za mene, trebam ponovo te osobe, trebam KOŠAVU u moja jedra, sretan sam ponovo što se povezujemo, ako Bog da ponovo zasviramo... Nešto kao rajlovačko Bijelo dugme smo mi....Kula..